Socijalna politika ponekad se doživljava kao sigurnosna mreža za ljude u novolji. To je neke kritičare navelo na to da je optuže da ljude mazi i štiti od gospodarske realnosti. Usprkos takvim napadima, malo ih je koji će zagovarati potpuno ukidanje socijalne pomoći, osobito za najslabije pripadnike društva, primjerice, djecu. No, suočene sa smanjenjem broja radno sposobnog stanovništva vlade sve više razmišljaju o reformi socijalne politike.
Posljednjih godina OECD promiče aktivnu socijalnu politiku. Umjesto da se samo pomaže ljudima koji imaju probleme, cilj je ulagati u ljude te tako spriječiti da uopće i dođe do problema (primjerice, uvođenjem suosjećajnog poreza i sustava dječje skrbi koje majkama olakšavaju odlazak na posao, a time i povećanje obiteljskih prihoda).
Sve više vlada prihvaća ovakav pristup: 2005. ministri socijalne skrbi u zemljama OECD-a izjavili su da “socijalne politike moraju biti proaktivne, s naglaskom na ulaganja u sposobnosti ljudi te na ostvarivanje njihovih mogućnosti, a ne samo da služe kao osiguranje od nesreće”.
Koje se kritike upućuju socijalnoj politici? Aktivnu socijalnu politiku katkad se optužuje da služi kao paravan vladama koje nastoje umanjiti svoju ulogu u osiguranju socijalne skrbi te da prebacuju veću odgovornost na građane. Tvrdi se kako su se građani nekad služili vladinim potporama kako bi ublažili posljedice, primjerice, starosti ili gubitka posla. Danas im se sve više govori da je na njima da se zaštite na način da razvijaju svoj ljudski kapital, primjerice, ili fi nanciranjem privatne mirovine.
Neki analitičari također tvrde da aktivne socijalne politike predstavljaju prodor načela slobodnog tržišta u socijalnu politiku. Starinske socijalne politike bile su sklone tome da prepraspodjeljuju prihode od bogatih prema siromašnima, a neposredni im je cilj bio stvoriti društvo u kojem će biti više jednakosti.
Za razliku od toga, aktivne socijalne politike, koje su usmjerene, primjerice, na rani dječji razvoj, mogu se doživjeti kao pokušaj da se ljude osposobi za utakmicu u budućnosti. Kritičari kažu da je stvaranje takvih društava utemeljnih na utakmici u redu samo ukoliko svi stvarno počinju od istog. A to nije uvijek slučaj u mnogim zemljama s obzirom na velike razlike u prihodima.
Nasuprot tome, vladini porezi u Meksiku – zemlji siromašnijoj od Švedske, s više siromašne djece nego i u jednoj zemlji OECD-a – čine samo petinu BDP-a. Iako bi se Meksiku moglo savjetovati da poveća poreze kako bi se povećala potrošnja za socijalnu skrb, malo je političara koji bi bili spremni zatražiti od glasača da plaćaju onoliko poreza koliko se plaća u nordijskim zemljama, čak i uz obećanje da će skrb biti svima jednako dostupna.
PRVI KORACI 55
Predah za roditelje
Vlade mogu za djecu i njihove roditelje učiniti više nego im samo dati gotov novac. Uzmimo, primjerice, roditeljski dopust: njegovi korijeni potječu iz sedamdesetih godina 19. stoljeća iz vremena prvog njemačkog kancelara, Otta von Bismarcka. Želeći parirati privlačnosti socijalizma, uveo je niz zdravstenih politika i politika osiguranja za radnike koje su obuhvaćale trotjedni odmor za rodilje. Danas, porodiljni dopust obično traje mnogo dulje, čak do tri godine u Finskoj, Francuskoj i Njemačkoj, iako majke ne primaju punu plaću ili gotovo punu plaću dulje od prva tri mjeseca ili sl. Nakon toga primanja su im općenito smanjena ili ih nemaju, ali obično zadržavaju pravo da se vrate na stari posao.
Dopust za očeve mnogo je manje uobičajen, a i često je i neplaćen. Čak i tamo gdje on postoji, očevi ga rijetko koriste jer se boje da će izgubiti prihode i da će poslodavac smatrati da su manje posvećeni svojem poslu.
Neke zemlju, primjerice Island, nude dobro plaćeni dopust za očeve, čak i dijeljenje porodnog dopusta, ovisno o potrebama roditelja.
Dopust koji plaća država može dijelom pomoći roditeljima da pokriju potrebe skrbi za dijete, ali roditeljima često koriste i mogućnosti koje im pružaju poslodavci s pozitivnim stavom prema obitelji, primjerice, rad s pola radnog vremena; ugovori o radu koji se poklapaju sa školskom godinom te rad od kuće, osobito kad je dijete bolesno. Međutim, vlade nevoljko prisiljavaju tvrtke da usvoje takvu politiku. U gospodarstvu koje se sve više globalizira, takve mjere tvrtke ponekad smatraju nepravednim opterećenjem ukoliko to isto ne čini konkurencija u inozemstvu. Jednako tako, sindikati katkad rad s pola radnog vremena smatraju prijetnjom radu s punim radnim vremenom.
Neki poslovni subjekti kažu da fl eksibilan rad smanjuje fl uktuaciju zaposlenih, izostanke s posla te trošak zapošljavanja i izobrazbe radnika.
Ipak, ponekad je teško izmjeriti stvaran učinak takvih politika na profi tabilnost tvrtki te tako biti u mogućnosti zagovarati ih. Zato se dostupnost fl eksibilnog rada uvelike razlikuje. U Austriji i Italiji, više od
56 SPOZNAJE OECD-a: LJUDSKI KAPITAL
dvije žene od tri navode da im je on dostupan. U Irskoj i Velikoj Britaniji taj je broj svega dvije od pet.
ŠTO PREDŠKOLSKI ODGOJ MOŽE UČINITI ZA DJECU?
Skrb za predškokce katkad se smatra vježbom sigurnosti. Ako mališan ne povrati u pješčeniku, ne utopi se u bazenčiću ili ne zapali vrtić, njegov će se dan često smatrati uspješnim. Ukoliko on slučajno nešto i nauči, to je bonus.
“...predškolski odgoj djece mlađe od tri godine često se smatralo nužnim zlom politika o tržištu rada u kojem dojenčad i mala djeca koja pohađaju jaslice imaju slabe izglede za razvoj.”
Starting Strong II
U stvarnosti bismo vjerojatno trebali očekivati da predškolska djeca više postignu. Djeca imaju ogromne sposobnosti za učenje u tim najranijim godinama, a one se mogu razvijati kroz dobro osmišljenu skrb i obrazovanje. To može biti osobito važno za djecu iz useljeničkih obitelji, koja mogu imati jezične teškoće i za koje postoji veliki rizik da će živjeti siromašno. Nažalost, potencijali predškolske djece nisu uvijek u potpunosti iskorišteni.
Privatni i javni sektor
U današnje vrijeme djeca u zemljama OECD-a obično provedu do dvije godine u nekoj predškolskoj ustanovi prije nego što krenu u osnovnu školu. Ovisno o tome gdje žive, neka će djeca provesti više od osam sati u vrtiću, druga ne više od dva do tri sata. Neusklađenost radnog vremena predškolskih ustanova i roditelja doista mnogim obiteljima predstavlja problem. Zbog toga neki roditelji moraju raditi nepuno radno vrijeme ili djeca moraju nekoliko puta dnevno prelaziti iz vrtića k osobi koja će ih čuvati i obratno.
PRVI KORACI 57